ODLOMAK

Klošar

 

 

Jedina pravda za mene bila je cigareta. Pušio sam jeftine cigarete od kojih su mi prsti bili vidno žuti od nikotina. Nisam imao volje da se ujutru probudim i nastavim sa dnevnim obavezama, koje zapravo nisam ni imao. Spavao sam dugo. Savesno potvrđujem da sam klošar koji ume da misli, ali ne ume da živi. Nisam bio zainteresovan za spoljašnji svet. Nisam imao plan čime bih mogao da se bavim, ništa mi nije imalo smisla. Spavao sam na starom, prašnjavom kauču koji nije imao jednu nogu, umesto koje sam podmetnuo knjigu koju nisam čitao. Kontam da je bila neka naučna u tvrdom povezu sa pohabanim stranicama. Odeća na meni bila je zgužvana od prevrtanja po krevetu, trepavice umršene od spavanja. U prostoriji je vladala tišina. Kroz prozor dopirao je zvuk letnje kiše koja bi noću neumorno tukla bakarni oluk. Nisam imao osećaj za sebe, niti sam mario za sebe. Bio sam osuđen na zvuke koji su mi ulazili u pete, potom strujili kroz moje mlado telo, a onda silazili na moje žute prste, kada bih refleksno uzeo konzervu punu opušaka i bacio je kroz prozor. Smetala mi je. Sve mi je smetalo, sebi samom sam smetao. Kasnije sam se potrudio da ustanem. Ni to ne bih učinio da mi se nije pišalo. Ustao sam i pokrenuo svoje umorne noge od ležanja i spavanja, koske su me i dalje bolele i to toliko, da sam jedva sitne korake brojao pred sobom. U kupatilu nisam imao sijalicu, bilo je mračno. Ušao sam i pišao dugo, dugo. Budio sam se sa jutarnjom erekcijom, bar me je kurac dobro služio. Sve me je izdalo, al’ kurac nije. Plavi lavor čučao je pored okrnjenih belih vrata, uzeo sam ga u tom mraku i vratio se u krevet. Vraćam se u krevet, mislio sam, sada baš stvarno nemam više razloga da ustanem. Imam lavor pokraj sebe ako mi se pripiša. Bacio sam glavu na hladan jastuk i čekao da se opet rodim.

 

 

,,Kakav užaš, ladno si pišao u lavor,’’ rekao sam na glas ili u sebi, punih usta.
,,Da, bio sam depresivan,’’ dodao je autsajder.
Sedeli smo na aerodromu u Džoklinu i jeli hladne sendviče. Čekali smo let za Pariz. Već neko vreme putujemo zajedno, a upoznali smo se na aerodromu Nikole Tesle. Let za Pariz imamo u ponoć, bilo je tek osam. Presedanje nam je dobro došlo, bar meni. Njega još uvek dobro ne poznajem.
,,Hoćemo na piće? Ja častim.’’
,,Takva pića su mi omiljena,’’ dodao je.
Ustali smo i krenuli do obližnjeg bifea. Nije imao kofer ovaj mladić sa kojim sam putovao. Imao sam utisak kao da ide negde tek onako, samo da ode, otputuje, da nestane. Bio je crnomanjast, osrednje visine, mišićav i golobrad. Ne bih mu dao više od dvadeset i pet godina.
,,Koliko dugo pišeš?’’, upitao je.
,,Dugo.’’
,,Koliko dugo?’’
,,Dugo,’’ponovio sam. Položio sam kofer pored sebe. Nakon što smo naručili, brzo nam je konobarica donela piće. Izvadio je iz džepa cigarete Džoržd Karelija, čini mi se. Jake cigarete. Poslužio sam se nakon što me je ponudio.
,,Ja putujem i pišem.’’
,,Lepo,’’ dodao je.
Ustao sam i izvadio iz džepa hiljadu eura.
,,Izvoli,’’ pružio sam novac i fokusirao se na ono što će mi ispričati. Takva su pravila igre.
,,Još toliko ćeš dobiti kad završiš.’’
,,Razume se.’’
Stavio je novac u džep, izvadio sam svesku kako bih tek po nešto zanimljivo zabeležio. Lice mu je bilo umorno, nekako ispijeno, ali opet, energija koju je imao prekrivala je njegove umorne oči. Imao je brze pokrete i duboke crne oči.
,,Ispričaću ti priču, daćeš mi i drugu polovinu, a onda ćeš nestati iz mog vidokruga, jer želim da budem sam, volim da sam sam.’’
Nervozan je, reklo bi se.
,,Naravno, kako drugačije?’’
,,Nikako,’’ uzvratio je odmah.
,,Kako se zoveš?’’
,,Zovi me kako hoćeš.’’
,,Dobro autsajderu, svakako ja sam As.’’
,,Da, upamtio sam.’’ Osmehnuo se.
Izvadio sam iz odela hemijsku i stavio naočare. Slušao sam mladog autsajdera, koji deluje kao konj koji nema izgleda za pobedu; mladića, koji se ne okreće za drugima u životu, već krči svoj put, reklo bi se trnovit, s obzirom kakav je početak.
,,Jesi li ti peder pa imaš tako piskav glas?’’
,,Jesam, imam prava da budem ono što jesam, zar ne?,’’odgovorio sam odlučno i upitao gotovo smireno…
,,Imaš, matori, razume se. Treba da budeš svoj, uvek i svuda. Nemam ništa protiv, upoznavao sam razne ljude iz različitih slojeva društva.’’
Merkao je konobaricu krajičkom oka, a potom nastavio priču sa tonom za oktavu niže. Dim cigarete lelujao je iznad njegove glave…

*

Dan, u kome sam ustao iz kreveta je onaj dan kada mi je telefon uporno zvonio. Tog jutra zvao me je nepoznat broj, odbio sam da se javim, javio sam se tek posle duge zvonjave.
,,Zašto se ne javljaš, magarče?’’ Grub, dubok glas.
,,Čuješ li? Nađimo se za pola sata u teatru.’’
Prekinuo sam vezu i bacio telefon na krevet. Ustao sam i otišao do frižidera, koji je bio prazan. Znao sam da je bio prazan, ali navika je čudo. Počešao sam levo mudo i otišao da se umijem i operem zube koje nisam oprao nedelju dana, jer volje nisam imao. Obukao sam Levi’s bermude i belu polo majicu Lacoste, stavio skup parfem na vrat, uzeo naočare, a potom otvorio vrata koja dugo nisam otvarao. Udahnuo sam duboko i izašao iz stana. Osećao sam se bolje, samo što su mi se ruke tresle iz nepoznatog razloga. Beograd, kakav grad. Grad čudaka, ludaka, dobrih ljudi i pun različitosti. Levo kraj Kombank Dvorane, Ciganin je prosio sa kapom u ruci i usiljenim osmehom na licu. Osećam da između Cigana u cigan mali i ljudi koji žive ovde nema razlike. Iste muke, ista borba za život, samo se služe različitim sredstvima. I samo su Cigani iz cigan male u toj borbi za život veseliji. Imaju valjda u sebi iskonski gen za radost života. Trotoar je bio suv, sunce je pržilo jako, vreme je bilo promenljivo prethodnih dana, mislio sam. Prošao sam pored Narodnog pozorišta i spustio se u kafić Teatar, u kome su se okupljali poznati glumci posle svojih predstava. Bašta ispred kafića bila je lepo uređena, pokraj jednog stola drvo, a na drvetu razvučene sijalice, kao u Kustinim filmovima. Stolice su bile male, tek da čovek može da smesti svoju zadnjicu.
,,Ne kasniš?’’
,,Zakasnio sam od kad sam se rodio.’’
Pružio sam ruku.
,,Ne seri matere ti,’’ gromoglasno je izustio Kolja.
,,Kakav si mi, šta ima?’’
,,Nema ništa, ama baš ništa.’’
,,Kod mene…’’
,,Znam, šetao si ujutru psa, doručkovao burek, popušio buksnu, otišao na faks, vratio se, otišao si kući, gledao televizor, jeo, ako si nešto imao i opet živeo svoj samački, truli život, uz to siguran sam da si drkao na balerine i časopise, pošto jebiga, telefon ne umeš da koristiš, jer si star.’’
,,Nisam star, pička ti materina,’’ gotovo da je viknuo dobri Kolja, profesor pedagogije, koji je još malo pa zreo za penziju. ,,Dobro, istina je da ne umem sa ovom tehnologijom, al’ šta sad, snađem se uvek.“
,,Nismo se videli dugo.’’
,,Istina,’’ rekao sam.
Konobar je spustio hladan šveps koji sam naručio, Kolji je spustio pelinkovac i kiselu sa limunom u čaši. Izvadio je Kolja duvan i motao smrdljive cigare.
,,Kako si, kako živiš?’’
,,Ne teraj me da te lažem, da me nisi zvao, ne bih ni izlazio. Onako, životarim, preživljavam, reklo bi se.’’
,,Ti si genije, ako neko ume da sebe dovede do granice preživljavanja, onda si to ti.’’
,,A ti ga kao živiš jako?’’
,,Ma jok, al’ ono… profesorska plata nije neka, al’ ume da me pokrpi. Ti si glup što si batalio faks.’’
,,Duša je fakultet, moj Koljo, a i to mi pričaš već pet godina, trebalo je sa dvadeset da ga upišem, sada je već kasno, imam dvadeset i pet, zaboravio si,’’ rekao sam iskreno.
,,I ta duša, i ona će te napustiti ako nastaviš tako da živiš, samo da znaš.’’
,,Ciničan si k’o tri boga, nemoj te očinske bljak fore.’’
,,Pa oca ti jebem, ozbiljan sam, ne izlaziš iz kuće, čovek mora bagerom da te istera iz nje, kako si krenuo.’’
,,Samo mi je naišao loš period, ne mogu više da konobarišem, dao sam otkaz.’’
,,A kirija, kako ćeš kiriju da platiš, jadniče?’’
Pogledao sam ga sa osmehom na licu.
,,Ej batali me, izdržavam psa, plata mi je mala… Mogu za klopu da ti uđem samo, konobariši, boli me kurac.’’
,,Mislio sam da sam veći klošar od tebe, sve dok mi nisi rekao da izdržavaš psa.’’ Prasnuo sam u smeh, znajući da ima samo psa i ništa više.
,,Šta ima novo u životu, starče?’’
Srknuo sam svoje piće i uzeo mu cigaretu koju je smotao.
,,’Si čuo što je jedan Rom izdao knjigu, potekao je iz dubine cigan male, iščupao se momak, a ti nikad nećeš. Jutros bilo na vestima, Grad bola mu se knjiga zove, baš sam prijatno iznenađen.’’
,,Ne gledam televizor, u stvari nemam ga u stanu. Ma ko jebe gancija, boli me kurac, on je samo ganci.’’
,,Prestani, ti si kao neki veliki Srbin, siguran sam da te je Ciganin pravio. Bolje da te je na kamen istres’o, tri ti Boga jebem.’’
,,Pa istina je jebote, Cigani se jebu iz dosade jer nemaju kod kuće televizor da gledaju.’’
,,U, odvratan si. Doslovno si odvratan, nego znam da se šališ.’’
Kolja je prebacio svoj štap u drugu ruku. Na sebi je imao je prugastu košulju koja nije imala dva dugmića. Nije mario za svoj izgled, više je mario za svoje unutrašnje biće. Voleo sam Kolju. Nekako sam u njemu video očinsku figuru, jer ja oca nisam imao. Tačnije, naravno da sam ga imao, ali to je priča za sebe. Moj otac je silovatelj i kao takav, silovao je moju majku. Jebao je kao kučku, pisale su novine. On je završio u zatvoru, ona u ludari, jede tamo bolničku hranu. Nikada je nisam posetio. Sećam se, jednom mi je rekla kad sam bio mali da ne želi uopšte da me vidi, jer u mojim beonjačama vidi svog silovatelja. Kakav užas. Ne znam šta bih rekao o svojoj porodici, kako da pričam o nečemu što nikad nisam imao. Najvažnije stvari u životu, svete i svetle, meni su sasvim strane.
,,Drži. Za ostatak se snađi.’’ Tutnuo mi je pedeset evra u džep.
,,Gde da se snađem, da idem da kradem.’’
,,Jebote, bolje da sam te ostavio na ulici one noći kad sam te sreo, nego što sam ti pružio pomoć. Trebalo je da te ostavim pa da odeš u dom, boli me kurac, nek’ te jebu Cigani i domci.’’
,,Kakav si ti manijak.’’ Prasnuo sam u smeh.
,,Idi radi, nosi gajbice za petsto kinti, ništa bolji nisi od ostalih. Svi smo isti.’’
,,Ma ’de nisam.’’ Šalio sam se, bilo mi je zanimljivo da gledam kako se kida i nervira, kako brine zbog mene.
,,Bolje džaba da radiš, nego džaba da sediš.’’
,,Stvarno ne znam šta bih mogao da radim, iskreno ne bih voleo da radim na tuđim snovima, da drugima punim sefove.’’
,,Ma šta znam, radi šta hoćeš, jebi za pare, nek te jebu za pare. Boli me kurac.’’ Mahnuo je rukom. ,,Hoćeš još nešto da popiješ?’’
,,Radije bih otrov ako imaju. A čekaj, to da krešem za lovu, jesi li mislio stvarno? ’’
,,Ma jok bre, ’si lud, sto ti gromova jebem.’’
,,Ček’, ček’, možda je to super ideja?’’
Kolja me čudno pogledao. ,,Pa ne znam, imam jednog poznanika koji to radi, čovek ladi jaja, al’ ima kurčinu.’’ Rukom je pokazao veličinu.,,’Oćeš da se raspitam?’’
,,Raspitaj se koliko već danas,’’ rekao sam bez oklevanja.
,,Koji si ti ludak jebote…’’
Ustao je i uzeo svoj štap, platio račun i odlazeći podigao štap kojim je podupirao svoje umorno telo.
,,Javi mi.’’ Podigao sam ruku u znak pozdrava.
,,Napuni frižider kod kuće i ne serendaj…’’
Ustao sam i podigao glavu ka nebu. Osećao sam se življim. Kao da je sunce lučilo u meni hormon sreće.

Naruči knjigu